Job 2

1Opet jedan dan dođoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom, a dođe i Sotona među njih da stane pred Gospodom. 2I Gospod reče Sotoni: otkuda ideš? A Sotona odgovori Gospodu i reče: prohodih zemlju i obilazih.

3I reče Gospod Sotoni: jesi li vidio slugu mojega Jova? nema onakoga čovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se oda zla, i još se drži dobrote svoje, premda si me nagovorio, te ga upropastih ni za što.

4A Sotona odgovori Gospodu i reče: koža za kožu, i sve što čovjek ima daće za dušu svoju. 5Nego pruži ruku svoju i dotakni se kostiju njegovijeh i mesa njegova, psovaće te u oči. 6A Gospod reče Sotoni: evo ti ga u ruke; ali mu dušu čuvaj.

7I Sotona otide od Gospoda, i udari Jova zlijem prištem od pete do tjemena, 8Te on uze crijep pa se strugaše, i sjeđaše u pepelu.

9I reče mu žena: hoćeš li se još držati dobrote svoje? blagoslovi Boga, pa umri. 10A on joj reče: govoriš kao luda žena; dobro smo primali od Boga, a zla zar nećemo primati? Uza sve to ne sagriješi Jov usnama svojim.

11A tri prijatelja Jovova čuše za sve zlo koje ga zadesi, i dođoše svaki iz svojega mjesta, Elifas Temanac i Vildad Sušanin i Sofar Namaćanin, dogovorivši se da dođu da ga požale i potješe.

12I podigavši oči svoje izdaleka ne poznaše ga; tada podigoše glas svoj i stadoše plakati i razdriješe svaki svoj plašt i posuše se prahom po glavi bacajući ga u nebo. I sjeđahu kod njega na zemlji sedam dana i sedam noći, i nijedan mu ne progovori riječi, jer viđahu da je bol vrlo velik.

13